Kasiopejski Experiment

Najopasnija Teorija na Svijetu

Organski Portali

Denziteti

Drvo Života

Duša i karma

Reinkarnacija

OPS i OPD polariteti

Viteški pohod

New-age i Subjektivnost

Politička ponerologija - 1

Abdukcije

Da Vinči Kod i Fulkanjelijev Pravi Identitet

Posljednji inč i kubni centimetar sreće


Osovina zla

Mit o progonu Kršcana

Sarkozy - dobar dan nato

Korporativna drzava i subverzija demokracije

Tajne mocne familije


Vijesti

Rezim potpunog bezaknoja

Eu lideri pojacavaju pritisak na irsk

Gradani Francuske

Zadržite Égalité i Fraternité ali zaboravite internet Liberté


Korporativna država i subverzija demokracije

Chris Hedges
31. Maj, 2008

bush

Chris Hedges održao je ovaj govor 28. Maja u Younts centru Furman univerziteta.  Njegov istup dio je protesta akademije i studenata protiv odluke South Carolina koledža da pozove u goste G. W. Bush-a.

Kad je objavljeno da će predsjednik Bush dati govor tijekom završne ceremonije za diplomce,  na fakultetskoj web stranici postavljen je proglas pod nazivom "Mi se protivimo" sa 222  potpisa studenata  i akademskog osoblja.

Proglas navodi rat u Iraku i vladinu "opstrukciju procesa smanjivanja zagađivanja atmosfere uz porezne olakšice za naftne kompanije koje zarađuju rekordne profite".

"Posramljeni smo takvim akcijama ove vlade. Rat u Iraku koštao je više od 4,000 ljudskih života ", može se pročitati u njihovoj izjavi. "Mi volimo ovu zemlju i ideale na kojima je osnovana i upravo zbog toga prihvaćamo našu građansku dužnost da se izjasnimo protiv ovih akcija vlade koje su u suprotnosti sa američkim idealima".

------

Nekad sam živio u zemlji koja se zvala Amerika. To nije bila savršena zemlja, daleko od toga, naručito za afričke amerikance, američke indijance, japance, homoseksualce, žene ili imigrante. Ipak bila je to zemlja koju sam poštivao i cijenio. Davala mi je nadu da bi sve moglo biti bolje. Isplaćivala je svojim radnicima plaće na kojima nam je zavidio cijeli svijet. Starala se kroz sindikalne organizacije da ti isti radnici imaju zdravstveno osiguranje i penzije. Nudila je dobro obrazovanje. Poštivala je osnovne demokratske vrijednosti i riječ zakona, uključujući internacionalne zakone, poštivala ljudska prava. To je zemlja koja je imala razne socijalne programe od Početne pomoći do Stalne socijalne pomoći, starajući se o onim najslabijim među nama, starima i bolesnima. Imala je državni sistem koji je unatoč svojim nedostacima vodio računa da zaštiti interese svojih građana. Postojala je mogućnost za demokratske promjene. Sistem medija bio je raznovrstan i častan, omogućavajći svim segmentima društva, čak i onim izvan naših granica da se čuju. Da nam predoče neprijatne istine, da se pobune protiv moćnih i da nam objasne svoje stajalište.

Nisam slijep za sve defekte ove Amerike i njen neuspjeh da uvjek ispoštuje ove ideale kako kod kuće tako i u inozemstvu. Proveo sam 20 godina živeći u Južnoj americi, Bliskom Istoku i na Balkanu, kao novinar izvještavajući iz zemalja u kojima su nepravde i kriminalna dijela počinjena u naše imem tijekom kontra revolucije u Nikaragvi i tijekom ugnjetavanja Palestinaca okupacijom od strane Izraela. Ipak bilo je dosta toga dobrog i poštenog u ovoj zemlji. I postojala je nada.

Zemlja u kojoj danas živim koristi iste slogane da bi sebe opisala, iste patriotske simbole i ikonografiju, iste nacionalne mitove, ali od svega je ostala samo prazna ljuštura.

Amerika, zemlja mog rođenja, zemlja koja me je oblikovala, zemlja mog oca, i oca njegovog oca sve do generacija moje familije koje su učestvovale u njenom formiranju. Ta zemlja je sada toliko degradirana da se jedva može prepoznati. Ne znam da li će se ova Amerika ikada vratiti tamo gdje je bila, iako se zato molim i radim na tome. 

"Vladanje uz odobrenje onih kojima se vlada" postala je samo jeftina fraza. Naši udžbenici političkih nauka odavno su prevaziđeni. Našu država, našu nacija  oteli su oligaristi, korporacije i sebična politička elita, uska grupa privilegiranih koja vlada zastupajući jedino interes novca. Kao sto je John Ralston Saul napisao, "prolazimo kroz tihi spori puč". Osiromašuju nas, legalno, ekonomski, spiritualno i politički. I ukoliko ne preokrenemo ovu plimu, ukoliko ne spasimo državu iz ruku korporacija biti ćemo usisani u mračni i opasni svijet globalizacije u kojem postoje samo gospodari i sluge, u kojem će američki san postati zaista san, gdje oni koji teškim radom zarađuju za život neće više moći zaraditi pristojnu platu, bez obzira da li robuju u radionicama u Kini ili industrijskoj zoni u Ohio-u, gdje je demokratski glas prezren kao izdaja i okrutno ugušen.

Ne prozivam ni jednu partiju ponaosob. Demokratska partija podjednako je kriva kao i Republikanska. Bill Clinton je odveo Demokratsku partiju u korporativne vode. On je odlučio da se partija odrekne savezništva sa  Radničkim  Sindikatima. Tvrdio je da će radnici i onako glasovati za demokratsku partiju jer nemaju izbora. Tvrdio je da je bolje uzeti novac velikih korporacija. Do 1990-te, Demokratska partija pod vođstvom Clinton-a u stvari se u financiranju izjednačila sa Republikancima. Danas Demokrati dobijaju i više. Sa političkog stajališta bio je to uspjeh. Sa moralnog, bila je to izdaja.

Sporazum o slobodnoj trgovini u sjevernoj Americi (NAFTA) predstavljen je američkoj javnosti kao prilika da se uvećaju prihodi i poboljša prosperitet američkih, kanadskih i meksičkih građana. Također je rečeno da će NAFTA zaustaviti priliv meksičkih imigranata.
"ilegalna imigracija će se zaustaviti jer će više Meksikanaca biti u stanju da izdržavaju svoje porodice i ostat će kod kuće", rekao je predsjednik Klinton u proljeće 1993, kada je lobirao za ovaj sporazum.

Ali otkad je stupila na snagu 1993, NAFTA je nekim čudom imala upravo suprotan efekt na svaku od Clintonovih ružičastih prognoza. Kada je Meksička vlada ukinula beneficije za uzgajivače kukuruza i graha meksičkim farmerima, oni su se morali natjecati sa velikim poljoprivrednim korporacijama u Sjedinjenim Državama.  Meksički farmeri su brzo bankrotirali. Najmanje 2 miliona meksičkih farmera izgubilo je svoju zemlju od 1991. Pogodite gdje su emigrirali. 

Ovaj očajnički egzodus siromašnih Meksikanaca u Sjedinjene države je sada pojačan sa masovnim zatvaranjem fabrika blizu granice jer proizvođači napuštaju Meksiko hrleći u super jeftini zagrljaj kineskog totalitarnog kapitalizma.

Ali, rekli su nam da će namirnice pojeftiniti. Da će radnici biti bogatiji. Da će svatko biti sretniji. Nisam bas siguran na koji način su se ove kontradiktorne stvari trebale desiti, ali u društvu zasnovanom na "kratkim i slatkim" informacijama, realnost nema nikavu važnost. NAFTA je bila sjajan sporazum za korporacije. Za radnike bila je katastrofa.

Zakon o reformi socijalne skrbi, koji je Clinton potpisao 22.08.1996 upropastio je nacionalnu socijalnu sigurnost. 6 miliona ljudi, od kojih mnoge samohrane majke u naredne tri godine ostalo je bez ikakve pomoći. Završili su na ulicama bez dječjeg doplatka, olakšica za stanarinu  i medicinskog osiguranja. Familije su se našle u krizi, zarađujući manje od 15,000 dolara godišnje, radeći više poslova plaćenih 6 ili 7 $ na sat.  Međutim to je bio sretniji dio onih kojima je uskraćena socijalna skrb, druga polovina nije ni mogla naći bilo kakav posao.

Clinton je uskratio zdravstveno osiguranje za cijelih 115 biliona dolara tijekom 5 godina i ukinuo 25 biliona dolara iz medicinskih fondacija. Veliki broj siromašnih i napuštenih mentalnih bolesnika našao se u ionako pretrpanim zatvorima. I tako danas, na našu sramotu, više od 2.3 miliona naših građana nalazi se iza rešetaka, uglavnom zbog nenasilnih prekršaja vezanih za drogu. Više nego 1 na svakih 100 odraslih amerikanaca je u zatvoru kao i 1 na svakih 9 pripadnika crne rase dobi između 20 i 34 godine. Sjedinjene države koje čine manje od 5 % svjetske populacije drže gotovo 25%  te iste populacije u zatvoru.

Rastući očaj koji se valja Sjedinjenim Državama ne samo da stvara recesiju-u kojoj smo vec neko vrijeme-nego depresiju koja će biti gora od bilo koje depresije nakon 30-tih godina prošlog stoljeća. Ovaj očaj stvara zalihu ljudi koji su voljni raditi za mizerne plate bez sindikata i bez ikakvih socijalnih olakšica. Naravno, ukoliko ste korporacija ovo je jako dobra vijest. Međutim, ukoliko zarađujete za život, jako je loša.

Za 90% Amerikanaca godišnji prihod stalno polako opada tijekom poslijednje tri dekade. Godišnji prihod za većinu Amerikanaca bio je najveći 1973 kada je iznosio 33,000 dolara. Do 2005, prema reporterima New York Times-a pao je ispod 29,000 dolara, unatoč tri dekade ekonomske ekspanzije.

Pa gdje je onda sav taj novac otišao? Pitajte ExxonMobil, najveću američku naftnu kompaniju, koja je ostvarila 10.9 biliona profita samo u prvoj četvrti ove godine, nama ostavljajući da plaćamo 4 $ po galonu benzina. Ili još bolje, pitajte Exonovog izvršnog direktora Rex-a Tillerson-a čija je plata skočila za cijelih 18% iznoseći 21.7 miliona dolara za 2007, inače godinu u kojoj je kompanija ostvarila najveći ikad zabilježen profit za jednu naftnu kompaniju u USA. Njegov platni paket uključuje plaću od 1.75 biliona dolara, 3.36 milionski bonus te 16.1 miliona dolara u akcijama i raznim nagradama, prema izvještaju državne službe platnog prometa. Također je dobio 430,000 dolara dodatnih prihoda uključujućiu 229,331 $ za osobnu sigurnost i 41,122 za upotrebu kompanijskog aviona. Uz ovaj platni paket, Tillerson koji ima 56 godina dobija više od 7.6 miliona dolara  preko burze tijekom godine.  Exxon Mobil zaradio je 40.61 bilion dolara u 2007, što je 3 % više nego u prethodnoj godini.  Ali Tillersonova plaća još uvijek nije najveća u američkoj naftnoj industriji.  Glavni direktor Occidental Petroleum Corp. - Ray irani zaradio je 33.6 miliona dok je direktor Andarko Petroleum Corp, James Hackett zaradio 26.7 milion dolara u istom periodu.

Na svaki dolar zarađen tijekom 2005, 10% Amerikanaca na vrhu piramide dobilo je 48.5 centi.
To je najveća zarada od 1929, kada su se 'Lude Dvadesete' strmoglavile u Veliku depresiju. Među ovih 10% na vrhu piramide, gotovo sva dobit slila se u samo 1%, ljudima kao što je Tillerson, Irani ili Hackett, koji su zaradili najmanje 1.7 miliona dolara te godine. Ukoliko ne sprovedemo istinsku izbornu reformu, ukoliko ne postane moguće natjecati se za glasove bez ljubljenja ruku ljudima kao što je  Tillerson, Irani i Hackett, da bi se osigurale stotine miliona dolara, ovo silovanje Amerike će se nastaviti.

Na stranu loši Demokrati, George W. Bush je još gori. Zaboravimo Irak kao najgori gaf vanjske politike u povijesti Amerike. I bez Iraka George Bush je uradio više negoli  bilo koji drugi predsjednik u američkoj povjesti da obezvrijedi ustav, ukine zakone i preokrene propise koji su štitili američke građane od korporacija.

Prema Boston Globe-u otkad je ušao u Bijelu kuću, Bush je učvrstio svoju vlast kršeći preko 750 zakona, uglavnom potpisujući razne dekrete. On je dokazao da je u stanju zaobići bilo koji zakon koji donese Kongres ukoliko se ne slaže sa njegovom interpretacijom ustava.

Među zakonima koje Bush dekretima ignorira su vojna pravila i regulative, izvještavanje Kongresa o imigracijskim problemima, zaštita za zvaničnike u nuklearnom zakonodavstvu kao i zaštitni mehanizmi protiv političkog upliva na federalno financirana istraživanja.

Ustav je jasan kada je u pitanju davanje moći Kongresu da donosi zakone te davanje moći predsjedniku da vodi računa da se zakoni sprovode do kraja. George Bush međutim, uporno izjavljuje kako on ne treba 'sprovoditi' ni jedan zakon ukoliko vjeruje da nije u skladu s ustavom.
Bushova administracija poništila je standarde za zaštitu okoline, sigurnost hrane i proizvoda, sigurnost na radnom mjestu.  Upravo zbog toga rudnici uglja su kolabirali, tržište nekretnina se urušilo a nama se prodaju igračke iz Kine kontaminirane olovom.

Bush je učinio više negoli bilo koji drugi predsjednik da isporuči našu vladu direktno u ruke korporacijama, koje sada dobijaju više od 40 posto federalnih diskrecionih fondova. Preko 800,000 radnih mjesta koje su popunjavali državni službenici premješteno je u nadležnost korporacija, potez koji ne samo da je učvrstio našu korporacijsku vladu u sjenci nego je uz to pomogao da se unište federalni radnički sindikati. Sve je u rukama korporacija.  Od federalnih zatvora, preko uprave naučnim i zakonodavnim izvještajima, procesiranja ili odbijanja zahtjeva vezanih za slobodu informacija, pa do ispitivanja zatvorenika i upravljanja najvećom plaćeničkom armijom na svijetu u Iraku. I tako ove korporacije na perverzan način zarađuju pare ne račun američkih gradjana.

U 2003. Haliburton je bez ikakve konkurencije dobio 7 bilionski ugovor da rekonstruira Iračka naftna polja kao i moć da kontrolira cijelu naftnu produkciju u Iraku. Do danas  ovo postalo 130 biliona dolara Haliburton-ove zarade. I što je Haliburton uradio? Postarao se da od 143 njegove subkompanije samo 36 bude inkorporirano u Sjedinjenim Državama dok je 107 (ili 75%) inkorporirao u 30 različitih zemalja. I tako je Haliburton kroz ovakav raspored uspjeo smanjiti poresku obvezu. Oni kradu naš novac. Oni trate naš novac. Naša korporativna vlada ne samo da ih financira nego ih i štiti.  Haliburton i Haliburton je samo jedan primjer, to je motor naše nove grubijanske korporativne države koji opslužuju ljudi kao George Bush ili Dick Cheney.
Disparitet između naše oligarhije i radničke klase kreirao je novo globalno kmetstvo. Analitičar Credit Suisse-a proračunao je da će u tijeku naredne dvije godine u Sjedinjenim Državama postojati  1, 390, 000 tzv. 'subprime kredita' (Op. prev.-krediti na kredite sa ogromnim kamatama) te da će do kraja 2012, 12.7 % svih Amerikanaca opterećenih stambenim kreditima biti prisiljeno da napusti svoje kuće.

Korporativna država, koja je kao ideja potpuno apstraktna većini Amerikanaca postaje  je realna kada se  vidi cjelokupna slika, kada se sve kockice poslažu i povežu u sistem koji je doveo do ovog siromaštva,  do ukidanja naših ustavnih prava i do stanja stalnog rata.
Napad na američku radničku klasu koji je upropastio i članove moje vlastite familije – gotovo je kompletiran.  Američka ekonomija danas ima 3.2  miliona radnih mjesta  manje no što je imala kada je George Bush došao na vlast, uključujući 2.5 miliona proizvođačkih radnih mjesta manje. U protekle 3 godine, gotovo 1 od 5 američkih radnika izgubio je posao. Prema Minsitarstvu za zaposlenje 15 miliona američkih radnika je nezaposleno, nedovoljno zaposleno ili isuvise obeshrabreno da bi tražili posao.

Postoje cijele regije Sjedinjenih Država koje sad podsjećaju na zemlje u razvoju. To je Weimarizacija (op.prev. Weimarska Republika- period u povjesti njemačke koji je prethodio Trećem Rajhu) američke radničke klase. A trenutno se sprema i napad na srednju klasu. Sve što se može staviti na kompjutorski program - od financija do arhitekture i strojarstva može biti dato radnicima u zemljama kao što su Indija i Kina koji će prihvatiti mizernu platu i rad bez beneficija. Krive su i Republikanska i Demokratska partija, jer su obje ovisne o novcu korporacija i dozvolile su da do ovoga dođe.

Pogledajmo naše državne službe. Tko vodi Ministarstvo obrane? Unutrašnjih poslova? Ministarstvo za poljoprivredu? Urede za zakonodavnu  regulaciju hrane i lijekova? Ministarstvo za rad? – Naravno,  korporacije. U godini izbora kada nas do otupjelosti bombardiraju apsurdnostima nitko ne spominje ovo potčinjavanje američkog naroda moći korporacija. Političke debate koje su postale natjecaji popularnosti isprazne su i smješne. Ne bave se stvarnom i uznapredovalom destrukcijom naše demokracije, niti potčinjavanjem našeg izbornog sistema.

Tijekom zadnjih nekoliko dekada može se zapaziti jačanje međusobno isprepletenih korporacijskih entiteta, širenje mreže raznih aranžmana unutar raznih subsektora države, industrije i ostalih partijskih juridistikcija a sve sa ciljem smanjivanja vanjske kontrole i uvida. Korporacije su neutralizirale nacionlni, državni i sudski autoritet. One npr. dominiraju napuhanom i rasipnom industrijom oružja koja je postala van dometa moći političara kojima ne preostaje ništa drugo nego da se zauzimaju za vojne projekte u svojim distriktima, bez obzira koliko su stvarno potrebni samo zato jer osiguravaju radna mjesta.  I tako se vojno industrijski-kompleks nad kojim nema nikakvog autoriteta  širi  cijelom zemljom.

U fiskalnoj godini 2008, prvi put u povijesti, troškovi vezani za obranu premašit će 1 trilion dolara. Sjedinjene države postale su najveći prodavač oružja i municije na planeti. Obrambeni budžet za fiskalnu 2008-u je najveći od II Svjetskog rata iako imamo 400 biliona dolara deficita. Vise od polovice vladinih diskrecionih troškova odlazi na obranu. Ovo neće prestati kada Bush napusti Bijelu kuću. I tako smo napravili suvenire hladnog rata kao što je 3.4 biliona dolara vrijedna podmornice i stealth avion koji mogu izbjeći radarske sisteme koje Sovjeti nikad nisu ni napravili. Mi trošimo 8.9 biliona dolara na ICBM projektilsku obranu koja će biti beskorisna barem kada je u pitanju trgovački kontejner u kojem može biti skrivena prljava bomba.

Obrambena industrija je u mogućnosti da monopolizira najbolje naučne i istraživačke talente te da protrati nacionalne resurse i investicijski kapital. Ova industrija pritom ne proizvodi ništa korisno za društvo ili nacionalnu trgovinu.  Melman, kao i predsjenik Eisenhower uvidjeo je da je obrambena industrija,  kako je rasla uništila zdravu ekonomiju.  I tako, mi proizvodimo sofisticirane borbene avione dok Boing nije u stanju dovršiti na vrijeme svoje komercijalne avione. Ulažemo novac u istraživanja za razvoj novih oružja dok za tehnologije koje se bave borbom protiv globalnog zatopljavanja i novim izvorima energije, nema dovoljno novca.  Univerziteti su preplavljeni raznim stipendijama vezanim za vojna istraživanja dok se u isto vrijeme muče da pronađu novce za istaživanja o zaštiti okoline.  Ovi nevjerovatni troškovi za vojsku uz dodatak rata od 3 triliona dolara čine da se urušimo iznutra. Naši mostovi i nasipi kolabiraju, škole propadaju a naša sigurnosna mreža više ne postoji.

Korporativna država, začeta pod Reganom i ojačavana sa svakim slijedećim predsjednikom uništila je državne i privatne institucije koje su štitile radnike i davale sigurnost građanima.

Svega 7.8 % radnika u privatnom sektoru je udruženo u sindikate. To je otprilike isti postotak kao i pocetkom 1900-tih godina.  50 miliona amerikanaca je u potpunom siromaštvu, dok su desetine miliona 'blizu siromaštva'. Naš socijalni zdravstevni sistem je potpuno uništen. Osamnaest tisuća ljudi umire u ovoj zemlji svake godine, prema Institutu za medicinu, jer ne mogu priuštiti zdravstvenu zaštitu.  To je 6 puta veći broj nego broj ljudi koji su poginuli prilikom 9/11.
Ali ove bolne istine se ne mogu nigdje čuti. Umjesto toga mažu nam oči kruhom i igrama. Vijesti uglavnom izvještavaju o trivijalnostima i tračevima iz svijeta poznatih. FCC je primjer koliko su nisko pali standardi naših medija, emisije poput trač programa 'TMZ' Fox telvizije ili 'Kluba 700' Kriščanske televizije nazivaju se 'bonafide novinskim emisijama'. Ekonomist Charlotte Twight naziva ovaj korporativni sistem spektakla i kolapsa demokracije „Participatornim fašizmom“.   

Kako smo stigli ovdje? Kako nam se to dogodilo?

Jednom riječju-deregulacijom ili sistematskim uništavanjem kontroliranog kapitalizma koji je bio zaštitni znak američke demokratske države. Naš politički pad se dogodio zbog deregulacije, nepoštivanja i poništavanja zakona o kontroli trustova i velikih korporacija i radikalne transformacije od proizvođačke ekonomije do ekonomije kapitala. Imajući ovo u vidu Franklin Delano Roosevelt je 1938 poslao kongresu poruku pod naslovom            „Preporuka kongresu za zaštitu od monopola i koncentracije ekonomske moći“. U toj poruci je napisao:

„Prva istina jest da sloboda demokracije nije sigurna ukoliko građani toleriraju rast moći do točke u kojoj postaje jača od same države. To je u esencijalno Fašizam – posjedovanje Vlade od strane pojedinaca, grupa ili bilo koje druge privatne sile. Druga istina jest da sloboda demokracije nije sigurna ukoliko njen sistem biznisa ne osigurava zaposlenje i rspodjeljuje dobra tako da se može održavati zadovoljavajući standard života.“

Uspon korporativne države ima teške posljedice kao što smo već mogli vidjeti na primjeru Italije i Njemačke u prvoj polovini 20.tog stoljeća. Zakoni o kontroli trustova i velikih korporacija ne samo da reguliraju i kontroliraju tržište nego služe i kao bedemi demokracije. Sada ti bedemi ne postoje i imamo državu kojom vladaju korporacije što znači da možemo očekivati neizbježne i vjerovatno zastrašujuće političke posljedice.

Da bih napisao knjigu o kršćanskim pravima pod naslovom Američki fašisti: Kršćanska prava i rat protiv amerike, proveo sam dvije godine na proputovanju kroz cijelu zemlju. U nekad proizvodjačkim a sada deprimiranim gradovima Ohio-a i Kentucky-a stanje je uvjek isto. Za desetine miliona Amerikanaca kraj svijeta nije više apstraktna misao. Izgubili su nadu. Strah i nestabilnost gurnuli su radničku klasu u osobni i ekonomski očaj i nimalo iznenađujuće u naručje demagoga i šarlatana radikalne kršćanske desnice koja nudi vjerovanje u magiju, čuda i fikciju utopijske kršćanske nacije.  Ukoliko ne vratimo ove amerikance u ekonomiju, ukoliko im ne damo nadu, nača demokracija je osuđena na propast.

Kako ovaj očaj zahvaća sve veće segmente američkog stanovništva, pritisak raste i jačaju mehanizmi korporativne i državne kontrole za sprečavanje javnih nemira i nestabilnosti. Nije slučaj da sa usponom korporativne države dolazi do uspona policijske države. Upravo zbog toga Bushova administracija je kroz  Patriotski zakon, progurala poništavanje habeas corpus-a ( zakon po kojem svatko mora izaći pred sud prije nego što bude zatvoren), praksu o ispitivanju i izručivanju osumnjičenih, prislučkivanje američkih građana i odbijanje da se osigura pravedni izborni sistem kroz verificiranje brojanja glasova. Sve je to dio paketa. Ne radi se tu o terorizmu ili državnoj sigurnosti.  Radi se o kontroli. Nihovoj kontroli nad nama. 

1975. Senator Frank Church, predsjednik Komiteta za špijunažu, istraživao je Službu nacionalne sigurnosti, supertajnog vladinog giganta. Tada je napisao:

„Amerikanci svakog trenutka mogu potpuno izgubiti svoju privatnost, mi imamo mogućnost da nadgledamo sve, telefonske konverzacije, telegrame. Ne postoji mjesto gdje se možete sakriti. Ako ova vlada ikad postane tiranska, ako kontrolu ikad preuzme diktator, tehničke mogućnosti su takve da bi išle u prilog uspostavljaju totalne tiranije. I ne bi bilo načina za otpor, bez obzira koliko pazljivo i koliko tajnovito je organiziran, svaki pokušaj da se bori protiv vlade ne moze nam ostati skriven.  Takve su mogućnosti ove tehnologije...Ne bih želio vidjeti ovu zemlju u toj situaciji. Znam da je sasvim lako moguće uspostaviti totalnu tiraniju u Americi i moramo se postarati da Služba za sigurnost i sve njene kancelarije koje vladaju tom tehnologijom, stalno funkcioniraju unutar zakona i da su stalno pod odgovarajućom kontrolom tako da se nikad ne nađemo u ponoru tiranije. Jer to je sasvim sigurno ponor iz kojeg se nikad ne bismo uspjeli izvući.“

Kada je senator Church ovo izjavio, Služba nacionalne sigurnosti (NSA) nije imala ovlasti da špijunira američke građane. Danas ih ima.

Ali Saleh al-Marri, američki građanin zatočen je na vojnom brodu u Charleston-u, u crnoj rupi usred američkog teritorija. 23 Lipnja, 2003 George Bush mu je uskratio ustavna prava i proglasio ga 'neprijateljskim djelatnikom'. Zatočen je bez da je protiv njega podignuta bilo kakva optužba, ispituju ga bez odvjetnika i zatočen je na neograničeno vrijeme.

Odvjetnici Bush-ove administracije tvrde da predsjednik ima ovlasti poslati vojsku u bilo čije susjedstvo, bilo koji grad i predgrađe, uhititi građane i držati ih u pritvoru bez podizanja optužbe. Ove stavove baziraju na Nalogu za upotrebu vojne sile, zakonu koji je kongres odobrio nakon događaja 11.09.2001 koji predsjedniku Bush-u daje moć da „ upotrijebi svu potrebnu silu“ protiv bilo koga tko je upleten u planiranje napada.

Međutim Al-Mari nije uhićen u Afganistanu ili Iraku, Uhićen je u Peoriji, Illinois, Prosinca 2001. Ako predsjednik može odlučiti da su američki građani koji žive u Sjedinjenim državama vojni borci i uskratiti im građanska prava, sto ovo znači za sve nas? Koliko dugo oni mogu biti zatočeni bez podizanja optužbi? Bez odvjetnika? Bez kontakta sa vanjskim svijetom? Možda Al-Mari  zaista jest terorista kao što vlada tvrdi. Ne znam. Ali znam da ako ovo postane presedan, ukoliko nije na sudu poništeno, habeas corpus (Op. prev. Zakon po kojem svatko mora izaći pred sud prije nego što bude zatvoren) kao najznačajniji bedem naše demokracije bit će mrtav.

Hrane nas lažima da bi prikrili razaranje koje je korporativna država unjela u naše živote. Index potrošačkih cijena, na primjer, koji je dosad vlada koristila za mjerenje inflacije postao je beznačajan.  Da bi prikazala inflaciju niskom naša vlada više ne mjeri proizvode koje je dosad uvijek mjerila, umjesto toga zamjenila ih je proizvodima koji nikad ne poskupljuju. Ovaj trik omogućio je da se troškovi života prikažu niskim.

Raskorak između onog sto nam je rečeno i onog što zaista jest, sličan je stanju u Istočnoj Njemačkoj. Tržišni novinar New York Times-a, W.P. Dunleavy piše kako njene životne namirnice sada koštaju mjesečno 587 dolara dok su prošle godine bile 400 dolara. To je povećanje od 40%. Kalifornijski ekonomist John Williams koji vodi organizaciju Statistika iz sjenke tvrdi da će inflacija biti ogromna, ukoliko Washington i dalje nastavi koristiti iste mjere koje je koristio 1970-tih. Korist koju korporacije izvlače iz ovakve situacije je znatna.

Lažna stopa inflacije, znatno niža nego realna stopa inflacije čini da kamatne stope na bankovnim računima i depozitima ostanu niske.  Ovo maskira propadanje američke ekonomije. Statistika Potemkinovih sela dozvoljava korporacijama da ignoriraju svoje obaveze da se korigiraju u skladu sa stvarnom inflacijom. Ove statistike znače također i manje isplate za socijalnu sigurnost i mirovine.  One smanjuju kamatu na multirtilionske dugove. Korporacije nikad ne moraju isplatiti svojim radnicima razliku za istinsko uvećanje životnih troškova.
Pojam 'nezaposlenost' se također stalno redefinira. I tako zvanični podaci o stopi nezaposlenosti postaju bezvrijedni. U stvarnosti oko 10 posto radne populacije u Americi je nezaposleno. To je cifra koju ekonomija preko dužeg perioda ne može izdražati.

Unatoč zvaničnim statistikama naša ekonomija ne raste, ona se smanjuje. I dok se naša nacija mrvi ispiraju nam mozak sa užasnom jednostavnošću lažnih statistika. Brkamo naše emotivne reakcije kojima se pažljivo manipulira od strane raznih oglašivača, televizijskih voditelja, političkih konsultanata, propagandista i grupa, brkamo ih sa znanjem. I na taj način mi biramo predsjednika i članove Kongresa, na taj način mi donosimo odluke, čak i odluku da idemo u rat. Na taj način vidimo svijet. Četiri medijska giganta  AOL-Time Warner, Viacom, Disney i Murdokova NewsGroup-kontroliraju sve što pročitamo, vidimo i čujemo. Ovo udaljavanje od realnosti koje svakim danom raste jedan je od glavnih znakova totalitarne države.

Hannah Arendt piše: „prije nego ugrabe moć i uspostave svijet prema svojim doktrinama, totalitarni pokreti smislili su svijet dosljednih laži koji više odgovara ljudskom mozgu nego samoj realnosti u tom svijetu, uz pomoć proste maštovitosti potlačene mase osjećaju se kod kuće i pošteđene su stalnih šokova koje stvarni život i stvarna iskustva donose ljudskim bićima i njihovim očekivanjima.  Moć ove totalitarne propagande leži u izoliranju masa od stvarnog svijeta.“

Dakle što možemo učiniti? Glasovanje nije dovoljno. Da je dovoljno, kao što kaže aktivist Philip Berrigan oni bi ga zabranili. Svakako glasanje neće imati nikakvog smisla u vremenu u kojem se na izborima krade pomoću namještanja broja glasova i dekreta Vrhovnog suda koji omogućuju da George Bush bude predsjednik.

Ne kažem da ne izlazite na izbore. Svi moramo glasovati. Ali to je samo početna točka ako želimo Ameriku nazad. Moramo lobirati, moramo se organizirati i tražiti da se ukine Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i ugovor NAFTA.  WTO i NAFTA su stavile lisice na ruke radnika i potrošača te ugušile naše napore da stvorimo čistiju životnu okolinu. Ovi ugovori su izvan moći sudova i oslabili su naše zakonodavne institucije.  WTO stavlja našu radničku klasu u poziciju natjecanja sa brutalnim izrabljivanjem djece i zatvorenika u stranim zemljama. U toj poziciji radnici se izjednačavaju sa robovima ako žele imati bilo kakav posao.  Moramo poništiti Taft-Hartley-ev zakon iz 1947 koji je spriječio organiziranje sindikata. Moramo prebaciti kontrolu penzijskih fondova iz ruku managementa u ruke radnika. Kad bi ovi fondovi, vrijedni trilione dolara bili u rukama radnika, radnička klasa posjedovala bi trećinu Burze u New Yorku.

Kako kaže predsjednički kandidat Obama,radnička klasa ima puno razloga da bude ogorčena na liberalnu elitu. I ja sam ogorčen. Vidio sam što su gubitak proizvodnih poslova i smrt radničkog pokreta donjeli mojim rođacima. Njihova priča je priča desetina miliona Amerikanaca koji više nisu u stanju pronaći posao kojim bi izdržavali svoje familije i osigurali osnovne socijalne benefite. Ljudska bića nisu potrošna roba. Oni osjećaju patnju i očaj. Oni podižu djecu i održavaju zajednice. Ovaj rastući klasni razdor ne moze se objasniti kompliciranim statistikama ili apsurdnom vjerom u nekontroliranu globalizaciju i komplicirane trgovinske ugovore, unatoč upornosti raznih medija. Ovaj klasni razdor najbolje razumiju muškarci i žene koji više nisu u stanju zaraditi dovoljno novca da žive sa dignitetom i nadom.

George Bush, koji nam dolazi u subotu, učinio je sve da obezvrijedi vladine obaveze pred domaćim i internacionalnim zakonima. Odbio je potpisati Kyoto protokol, povukao se iz Ugovora protiv balističkih projektila, prijetio da će ukinuti Internacionalni kriminalni sud, prkosio Geneva konvenciji i zakonima o ljudskim pravima.  Uspostavio je prekomorske kažnjeničke kolonije gdje zatvorenici nemaju osnovna prava i otvoreno se izlažu torturi. Započeo je ilegalni rat u Iraku baziran na konstruiranim dokazima  za koje smo znali da su laži i prije nego sto je to procurilo u javnost.  Ako ga mi kao građani ne smatramo odgovornim za ove zločine, ako dozvolimo demokratskoj većini kongresa da nastavi odbijati da započne sa procesom impeachmenta (op. prev. ukidanje vlasti državniku prije  započinjanja zvaničnog sudskog procesa), postat ćemo suučesnici u stvaranju novog svjetskog poretka. Poretka koji će imati užasne posljedice. Svijet bez ugovora, statuta i zakona je svijet u kojem će bilo koja nacija, bilo da se radi o nuklearnoj sili trećeg svijeta ili  imperijalnoj velesili, biti u stanju da se poziva na svoje domaće zakone kako bi izbjegla obaveze prema drugim nacijama.

Ovaj novi svjetski poredak poništit će pet dekada internacionalne suradnje, i premda najvećim dijelom generiran od strane Sjedinjenih država,  uništit će naša vlastita ustavna prava i gurnuti nas u noćnu moru. Trenutno smo možda jedan ili dva teroristička napada udaljeni od policijske države. Vrijeme ističe.

Ne smijemo dozvoliti da se internacionalni zakoni koji uspostavljaju minimum standarda za ponašanje i omogućuju okvir za razrješavanje sporova suprotstavljenih socijalnih, političkih, ekonomskih i religioznih grupa, jednostavno ponište. Vlast bez zakona je tiranija. Posljedice Bushovog nepoštivanja zakona, njegovog kreiranja zakonskih crnih rupa koje mogu progutati ne samo američke građane nego i one izvan naših granica, protežu se u direktnoj liniji od Bijele kuće do Abu Graiba, Guantanamo zaliva i vojnih brodova usidrenih u Charlestonu.

Zahvaljujući memorandumu koji je procurio u Downing street-u George Bush je fabricirao razlog za rat. Odlučio je da optuži Sadama Huseina za nepoštivanje rezolucije koja je donešena na početku zalivskog rata iz 1991. Nije imao nikakvog dokaza da je Husein prekršio ovu rezoluciju pa je uz pomoć svojih savjetnika krivotvorio izvještaje o oružjima za masovno uništavanje i predstavio ih ustrašenoj i izmanipuliranoj štampi i javnosti. Ukratko, lagao je. Lagao je nama i ostatku svijeta. Desetine tisuća, možda nekoliko stotina tisuća  ljudi su ubijeni ili unakaženi u ratu koji nema nikakvu zakonsku potporu i koji je započet kršenjem međunarodnih zakona. Ratu koji je post-Ninberškim zakonima definiran ko „kriminalni agresivni rat“.

Zaputili smo se među nacije o kojima znamo vrlo malo. Uhvaćeni smo između dvije vatre rivaliteta etničkih grupa i vođa koje ne razumijemo. Pokušavamo transplantirati politički sistem izumljen u Europi u zemlju u kojoj je sekularna vlada potpuna nepoznanica. Kada su britanci 1917 okupirali Irak nisu baš dobro prošli. Isto će se i nama dogoditi. Imamo mogućnost da započnemo organizirano povlačenje ili da gledamo kako cijela misija propada.

Svijet baziran na pravilima jedino je što vrijedi. Stvaranje internacionalnih tijela i zakona, svetost naših ustavnih prava omogućili su nam da postanemo eminentna nacija. Nacija koje čini sve da poštuje i brani zakone.  Ukoliko uništimo krhki domaći i internacionalni poredak, ukoliko dozvolimo Georgu Bushu da stvori svijet u kojem su diplomacija, uzajamna kooperacija, demokracija i zakon bezvrijedni, ukoliko sve ovo dozvolimo naš moralni i politički autoritet će se strmoglaviti.  Izgubit ćemo mogućnost za suradnju među nacijama, uključujući i naše najbliže saveznike. Izgubit ćemo našu zemlju. I na kraju vratit će nam se svo zlo koje smo nanjeli drugima.
Pročitajte Antigonu u kojoj kralj nameće svoju volju bez sluha za druge ili pročitajte Tucidijevu Povijest. Tamo piše kako je Atensko kraljevstvo u ekspanziji postalo prvo tiranija u inozemstvu a zatim i kod kuće. I tako je propala Atenska demokracija. Atena je samu sebe uništila. Primarni instrument tiranije i imperije je rat, a rat je otrov.

S druge strane nada, napisao je Sv. Augustin ima dvije divne kćerke.  One su ljutnja i hrabrost. Ljutnja na stanje stvari i hrabrost da se postaramo da ono ne ostane takvo.

Nalazimo se na rubu masovne ekonomske dislokacije koja će potjerati milione familija iz njihovih kuća u totalni očaj. Dislokacije koja će potrgati osnovne niti našeg društva. Objavili smo rat koji proždire živote i kapital i koji nikada ne može biti dobijen.  Kažu nam da se moramo odreći našeg prava da budemo sigurni i zaštićeni.  Ukratko, plaše nas.

Kažu nam da im damo ono što je najbolje u našoj naciji, takvima kao što je George Bush i Dick Cheney. Stanje straha može jedino  izroditi okrutnost, strah, ludilo, a zatim paralizu. U centru Danteovog pakla prokleti su bili paralizirani.

Ukoliko se ne razljutimo, ukoliko ne prikupimo hrabrost, u stvari militantnost kojom ćemo se suprotstaviti onima u demokratskoj i republikanskoj partiji koji nas poput krda tjeraju u tor korporativne države, izgubit ćemo naš integritet.


NAPOMENA O PRAVILNOM KORIŠCENJU Ova stranica sadrži materijale koji potpadaju pod autorska prava . Ucinili smo ove materijale dostupnim kao dio našeg napora za promociju boljeg razumjevanja okoliša, politike, ljudskih prava,, ekonomije, demokracije, nauke te drustvene pravde. Vjerujemo da ovo predstavlja 'pravilno korišcenje' bilo kakvog materijala koji podliježe autorskim pravima kao što je to specificirano u paragrafu 107 americkog zakona o autorskim pravima (US Copyright Law). Prema naslovu 17 U.S.C. Section 107, materijal na ovom web sajtu distribuira se bez pravljenja profita onima koji su iskazali interes za korišcenje tog materijala za istraživanje i obrazovanje. Više informacija možete naci na : http://www.law.cornell.edu/uscode/17/107.shtml. Ukoliko želite koristiti mateijal sa ovog sajta koji podliježe autorskim pravima za osobne svrhe koje ne podpadaju pod 'pravilno korišcenje' , morate tražiti dozovolu od vlasnika autorskih prava.

Vlasnici ovih stranica izjavljuju da je materijal na njima rezultat istraživanja i eksperimentiranja u Superluminalnoj Kommunikaciji i nude ga uz razumjevanje da citatelj uvijek treba izvršiti vlastito istraživanje. Pozivamo citaoca da nam se pridruži u traganju za istinom, citajuci Otvorenog ali skepticnog uma. Mi ne ohrabrujemo "slijedbeništvo" niti "slijepu vjeru". Al OHRABRUJEMO traženje svijenosti i znanja na svim poljima kao najbolji nacin za odvajanje istine od laži. Stalno radimo na tome da verificiramo i/ili rafiniramo razumjevanje onog što je m oguce i onog što je vjerovatno. Ovo cinimo sa iskrenom nadom da ce to poslužiti za dobrobit covjecanstva, ako ne sada onda u nekoj doglednoj buducnosti odnosno verziji te buducnosti.

Contact Webmaster at cassiopaea.com
Cassiopaean materials Copyright © 1994-2004 Arkadiusz Jadczyk and Laura Knight-Jadczyk. Autorska prava zagarantirana. "Cassiopaea, Cassiopaean, Cassiopaeans," registrirana marka profesora Arkadiusza Jadczyka i njegove supruge Laure Knight-Jadczyk. Pisma posllana na adresu Cassiopaea, Quantum Future School, Arka ili Laure, postaju njihovo vlasnštvo. Objavljivanje i distribucija naseg autorskog materijala bez našeg pismenog odobrenja nije dozvoljeno.

You are visitor number .