Najopasnija Teorija na Svijetu

Organski Portali

Denziteti

Drvo Života

Duša i karma

Reinkarnacija

OPS i OPD polariteti

Viteški pohod

New-age i Subjektivnost

Politička ponerologija - 1

Abdukcije

Da Vinči Kod i Fulkanjelijev Pravi Identitet

Posljednji inč i kubni centimetar sreće

Osovina zla

Mit o progonu Kršcana

Sarkozy - dobar dan nato

Korporativna drzava i subverzija demokracije

Tajne mocne familije

Vijesti

Rezim potpunog bezaknoja

Eu lideri pojacavaju pritisak na irsk

Gradani Francuske

Zadržite Égalité i Fraternité ali zaboravite internet Liberté

Kasiopejski Eksperiment

Uvod:

Otvori svoje Ja i traži

16.7.1994. Fragmenti kometa Shoemaker-Levy počeli su se sudarati sa planetom Jupiter - veoma rijedak kozmički događaj.

Te iste večeri hipnoterapeutkinja, koja je živjela u malom gradu na obali Meksičkog zaljeva u državi Florida, obavljala je svoj tjedni eksperiment u pristupu onome što bi mogli nazvati „višim nivoima svjesnosti", za koje je teoretski smatrala da postoje kao polje simbola i dinamike, slično teoriji Arhetipa koju je postavio Carl Jung. I sve je ukazivalo na to kako će se odviti jedan potpuno drugačiji „rijedak kozmički događaj". Nakon 30 godina studija i dvije godine predanog eksperimentiranja, što je do detalja opisano u Laurinoj biografiji Amazing Grace, započela je komunikacija sa izvorom koji je sebe identificirao kao "Kasiopejci" (Cassiopaeans).

„Mi smo vi u Budućnosti", rekli su. "Emitiramo ‘kroz‘ otvor koji se nalazi u lokatoru koji je vama poznat kao Cassiopaea, ovo je zasluga jakih radio valova iz Kasipejskog sazvježđa, čiji je izvor pulsar neutronske zvijezde 300 svjetlosnih godina iza Kasiopeje, promatrano iz vašeg lokatora. Ovo omogućuje čistu vezu između 6. i 3. denziteta."

Ono što je vrlo važno za primjetiti jest: Kasiopejci NISU „vanzemaljci". Niti su „bestjelesni entiteti". Iz prvog kontakta:

P: (L) Da li ste vanzemaljci sa druge planete?
O: Vanzemaljci iz vaše perspektive, da.

Tek u kontekstu istraživanja materijala primljenog u ovoj komunikaciji, tijekom narednih deset godina, može se reći kako je najbolji opis ovog kontakta dao Eugene Canseliet, u svom predgovoru drugog izdanja Fulcanelli-jevog remek djela Utočišta Filozofa (The Dwellings of the Philosophers):

Prema značenju latinske riječi adeptus, alkemičar je tada primio Dar od Boga, ili bolje rečeno - Present (Poklon ili Sadašnjost), kabalistička igra riječi bazirana na njenom dvojnom značenju, čime se naglašava vječno trajanje SADAŠNJEG momenta.[...]

'U Kraljevstvu Sumpora postoji Zrcalo u kojem se može vidjeti cijeli svijet. Tko god baci pogled u ovo zrcalo može vidjeti i naučiti tri dijela Mudrosti cijeloga svijeta.

Kakve teorije možemo izvesti iz tvrdnje:

"Mi smo vi u budućnosti"

Ark komentira:

Ono što "oni" tvrde jest: da su "oni" - Kasiopejci – „Unificirana Misaona Forma Bića Svjetlosti 6. denziteta " – mi u budućnosti. Prilično bizaran način književnog izraza? Prilično bizaran koncept. Je li? 

Je li to moguće? Može li ovakva tvrdnja, pa makar i približno, pronaći mjesto među prihvaćenim teorijama? Ili je u očiglednoj kontradikciji sa svime što mi – tj. fizičari - znamo o Prirodi i njenim zakonima? 

Za sada odložimo u stranu pitanje je li egzistencija u čistom stanju svijesti moguća, i zapitajmo se je li putovanje kroz vrijeme moguće, čak i samo u teoriji?

Da li je slanje i primanje informacija iz budućnosti ili slanje informacija u prošlost moguće prema sadašnjim teorijama relativiteta i kvantne mehanike?

Ukoliko informacija može biti poslana, da li to također implicira kako i fizička materija može biti "poslana", putem neke TransDimenzionalne Remolekularizacije? I ako je to moguće, koji su zakoni koji time rukovode, koja su ograničenja? Na koji način?  

Pa, iskreno govoreći, mi to ne znamo, ali možda imamo nekoliko ideja o tome.

Razmatrajući opću teoriju relativnosti, znanost obično upotrebljava četvero-dimenzonalni prostorno-vremenski kontinuum. U klasičnoj općoj relativnosti, metrička svojstva kontinuuma su sadržana u njemu samome, ali peta dimenzija (u koju je ugrađen prostor-vrijeme koje uglavnom opažamo) može također biti uzeta kao odgovorna za zakrivljenost i karakteristike fizičkog prostora.

Možemo reći da u prostorno-vremenskom kontinuumu svi dijelovi četvero-dimenzionalnog svijeta postoje istovremeno, u smislu matematičkog formalizma, i to nas prirodno vodi do kompletnog kolapsa filozofskih ideja kauzalnosti (uzročnosti).

Međutim, mnogi naučnici koji rade sa ovim idejama ne misle kako je ovaj kontinuum 'stvaran' u fizičkom smislu, na način da se fizički entiteti mogu gibati kako im se prohtije, naprijed i nazad kroz vrijeme, sa jednostavnošću kojom se krećemo u tro-dimenzionalnom prostoru.

Mi, naprotiv, smatramo kako je to, ne samo moguće, nego i posve izvjesno, a ovaj stav proistjeće iz određenih obzervacija.

U teoriji relativiteta, vremenski intervali između događaja nisu u potpunosti fiksirani, u odnosu na pokretne sisteme ili referentne sustave. Ovo navodi na špekulaciju o mogućem postojanju analogije između prekognicije i anomalija. Međutim, "ekspanzija vremena", kontrakcija vremenskih intervala između gibajućih referentnih sustava, je isuviše mala za prekogniciju, i dalje bi zahtjevala da se bilo kakav prijenos informacija odvija brže od svjetlosti. Pritom, specijalna teorija relativiteta, kada se usko interpretira, ne dozvoljava fizičko putovanje unazad kroz vrijeme, već ovaj koncept prebacuje na i imaginarni matematički formalizam.

Iako je gotovo zabranjeno dovoditi u pitanje Einstein-ova ograničenja o superluminalnom putovanju, Einstein je, u jednom momentu, predložio promatranje hiperdimenzionalnog svijeta kao "stvarnog". Zajedno sa P. Bergmann-om, 1938. napisao je rad pod nazivom O Generalizaciji Kaluzine Teorije Elektriciteta:

„Do sada su izvršena dva prilično jednostavna i prirodna pokušaja da se poveže gravitacija sa elektricitetom- putem teorije jedinstvenog polja. Jedan je bio od strane Weyl-a, a drugi od Kaluze. Nadalje, bilo je pokušaja da se Kaluzina terorija predstavi formalno, kako bi se izbjeglo uvođenje pete dimenzije fizičkog kontinuuma. Teorija koju predstavljamo ovdje razlikuje se od Kaluzine u jednoj ključnoj točci; mi pripisujemo fizičku realnost petoj dimenziji, dok je u Kaluzinoj teoriji ova peta dimenzija uvedena isključivo sa svrhom dobivanja novih komponenata metričkog tenzora, koje predstavljaju elektromagnetsko polje".

Einstein, donekle nervozan zbog te ideje, ipak ju je pratio, napisavši u svom radu:

Ako je Kaluzina teorija stvaran korak naprijed, onda je to zbog uvođenja pojma peto- dimenzionalnog prostora. Bilo je puno pokušaja da se zadrže esencijalni, formalni rezultati koje je dobio Kaluza, a bez žrtvovanja četverodimenzionalnog karaktera fizičkog svijeta. Ovo nam jasno pokazuje koliko se snažno naša fizička intuicija opire uvođenju pojma pete dimenzije.

Ali uzimajući u obzir i uspoređujući sve te pokušaje, neminovan zaključak jest kako niti jedan od njih nije urodio plodom. Izgleda nemoguće formulirati Kaluzinu ideju na jednostavan način bez uvođenja pete dimenzije.

Dakle, peta dimenzija se mora uzeti kao ozbiljna mogućnost, iako naša obična i svakodnevna iskustva ne idu tome u prilog. Međutim, čini se da struktura svemira nameće prihvaćanje teorije peto-dimenzionalnog prostora i moramo se upitati je li mudro tako se tvrdokorno držati limitiranosti četverodimenzionalnim prostorom. Nama se čini kako je odgovor na to pitanje „NE", pod uvjetom da je moguće razumijeti, na drugačiji način, kvazi-četvero dimenzionalni karakter fizičkog prostora, uzimajući kao bazu peto dimenzionalni kontinuum i tako pojednostavnimo osnovne geometrijske pretpostavke.[…]

Najvažniji dio naše teorije jest zamjena …rigorozne cilindričnosti pretpostavke da je prostor zatvoren (ili periodičan).[…]

Kaluzina peto-dimenzionalna teorija fizičkog prostora omogućava nam unitarnu reprezentaciju gravitacije i elektromagnetizma. […]

Uvođenje pete dimenzije ima puno više smisla, ali ne samo formalno već i pripisati mu neke fizičke značajke. [Einstein, A, Bergmann, P., Annals of Mathematics, Vol. 38, No. 3, July 1938.- naglašavanje teksta - naše.]

Obratite posebno pažnju na Einsteinovu primjedbu o pretpostavci kako je prostor  „periodičan". Mi vjerujemo da je Einstein pratio put koji će se kasnije pokazati vrlo plodonosnim, iako se Einstein, nedugo potom, javno odrekao ove ideje.

Nakon što je postao poznat po svom radu na osnovnim temeljima matematike, Kurt Gödel je nastavio studirati Einsteinovu Opću teoriju relativiteta i tako znatno doprinjeo fizici: otkrio je klasu inače razumnih kozmoloških rješenja u Einsteinovim jednadžbama polja – osim jedne bitne stavke: sadržavala je uzročne petlje! 

U početku, ove Uzročne Petlje bile su negirane od strane relativista, koji su ih proglasili "prešašavim". Argumenti protiv takvog modela univerzuma i teorija o ustrojstvu prostora postali su u krajnje osobni – uključujući komentare o stanju uma samog pronalazača! (Ovo inače nije neobičan fenomen prilikom debatiranja u takozvanim „visokim krugovima" (ivory towers) akademskog svijeta.) 

„Uzročna petlja" znači isto što i „Vremenska petlja". Može se opisati kao odlazak u budućnost i završetak putovanja na originalnom mjestu i vremenu, odakle smo ga i otpočeli.

Naziva se „Uzročna" jer, u Einsteinovoj Teoriji relativiteta, Vrijeme je relativan koncept koji se može različito iskusiti - ovisno o tome tko promatra. Dakle termin „uzročna" upotrebljen je kako bi se izbjegao termin „vrijeme". 

Ali, malo po malo, zaključeno je da uzročne – odnosno Vremenske – petlje MOGU biti prisutne i u drugim rješenjima Einsteinovih jednadžbi – obično u vezi sa nekom vrstom „zakretanja" univerzuma.  

Uzročne petlje čine put kroz vrijeme ne samo mogućim, već i vjerojatnim.

Istovremeno, uzročne petlje mogu dovesti do neprihvatljivih logičkih paradoksa, a fizika nimalo ne voli takve paradokse – oni predstavljaju ozbiljan problem! 

Paradokse nikada ne bi smjeli ignorirati. Oni uvijek nagovještavaju neku važnu lekciju za naučiti; oni nam govore o neophodnoj esencijalnoj promjeni ili poboljšanju u razmišljanju ili teorijama koje imamo.

Ovo važi i za paradoks koji se javlja vezano uz ideju primanja informacija iz budućnosti. Mi se ne možemo jednostavno vratiti u prošlu Subotu i reći si koji će loto brojevi biti izvučeni u Nedjelju. Kada bi ovo bilo moguće, tada bi bilo moguće i da neko buduće-buduće-ja kaže budućem-ja da NE otkrije brojeve! I tu imamo paradoks: mi u budućnosti, smo intervenirali u prošlosti, kako bi spriječili komunikaciju iz budućnosti!

Paradoks: ako smo komunicirali, nismo komunicirali, a ako ne komuniciramo, tada smo komunicirali!

Ovo je nemoguće u jednom linearnom, ne-granajućem univerzumu!  

Postoji li mogući bijeg iz ovog pradoksa, bijeg koji bi ostavio otškrinuta vrata, makar i malo – za naš anti-telefon?  

Naravno da postoji, i to ne samo jedan, već nekoliko mogućih izlaza.

Prije svega – paradoks nestaje ako priznamo mogućnost da su komunikacijski kanali prirođeno bučni; to je normalna situacija kada radimo sa kvantnim fenomenima.

Dakle, ako je komunikacija u prošlost kvantni efekt – spasili smo se od očiglednog paradoksa. Kvantna teorija može biti korisna! 

Kada šaljemo poruku u prošlost, nikad nismo 100% sigurni hoće li poruka stići nepromjenjena. Slično, ukoliko primimo informaciju iz budućnosti, ne možemo biti 100% sigurni dolazi li iz autentičnog izvora ili je tek spontana i nasumična kreacija samog primaoca. Ukoliko je ovo slučaj i ako su određene kvantitativne informacije osigurane (odnosno teorijske relacije između primaoca i pošiljaoca) – tada paradoks nije veći nego u slučaju bilo kog drugog komunikacijskog kanala. 

U stvari, predmet komunikacije sa prošlošću ili primanja informacija iz budućnosti već JEST razmatran u fizici, čak i u slučaju ravnog, ni-najmanje-zakrivljenog prostora-vremena Lorentza i Minkowskog. Hipotetičke, brže-od-svijetlosti čestice - tahioni – mogu služiti kao sredstvo komunikacije. Ovo čini „anti-telefon" – telefon u prošlost - mogućim.  

„Mi smo Vi u Budućnosti".

Drugim riječima: emisije iz budućnosti u prošlost SU MOGUĆE, međutim postojat će malo „primaoca", a od njih svega nekolicina na odgovarajućoj frekvenciji. Čak i oni koji jesu na odgovarajućoj frekvenciji biti će podložni "snijegu" (statičkim smetnjama). Čak i kad nema smetnji, primaoci koji dobiju čistu informaciju i dalje će iskusiti statiku "nevjerice" i distorzije, koje proizlaze iz nje. 

Postoji i drugi aspekt ovakvog transfera informacija, da su upletene mogućnosti povezane sa IZBOROM DOGAĐAJA; sa izborom jedne od mnogih mogućih budućnosti.  

Moguće je da grananje univerzuma korespondira sa svakim takvim događajem . Grananje univerzuma u neograničeno drvo mogućih izbora, razmatrano je u okviru teorije kvantnih mjera – čak ima i ime - "Interpretacija brojnih svjetova (Many Worlds interpretation) u kvantnoj teoriji"  

John Archibald Wheeler i David Deutsch su dva poznata fizičara koji su se pozabavili mogućnošću postojanja više svijetova i kroz njihove knjige možete doći do dubljeg razumjevanja.  

Interpretacija brojnih svjetova ima međutim jednu ozbiljnu slabost: nema ugrađen algoritam za vremensko usklađivanje grananja. Dakle radi se prije o okviru negoli o kompletnoj teoriji.  

Međutim, postoji teorija koja ispunjava ovu rupu u Interpretaciji brojnih svjetova – i sa njom sam jako dobro upoznat, u stvari bolje no večina drugih, iz prostog razloga što sam je razvio osobno, u suradnji sa Philippom Blanchardom (sa Bielefeldskog univerziteta) tijekom posljednjih šest godina, kao integralni dio Quantum Future Projekta. Njeno ime je Događajno ojačana kvantna teorija (ili skraćeno EEQT od Event Enhanced Quantum Theory). (Kompletnu listu referenci i drugih informacija u vezi ove teorije možete naći na mojoj web stranici "Quantum Future "). 

To što nam naše generalno prihvaćene teorije sadašnjosti omogućuju razmišljanje o putovanju kroz vrijeme kao da je ono moguće, ne znači da znamo i kako napraviti vremeplov!  

S druge strane, možda je moguće da vremenska mašina postoji i već se koristi, čak i ako ne poznajemo principe njenog rada, jer su dosežu daleko izvan naših trenutnih teoretskih i konceptualnih okvira rada. Također je moguće da neke od mašina, za koje smatramo kako imaju posve drugačiju svrhu, ustvari rade kao - vremenske mašine. Sve je moguće...  

I tako, imamo novo razumjevanje „velikog zadatka" Alkemije, kao i Canselietovog komentara:

Prema značenju latinske riječi adeptus, alkemičar je tada primio Dar od Boga, ili bolje rečeno - Present (Poklon ili Sadašnjost), kabalistička igra riječi bazirana na njenom dvojnom značenju, čime se naglašava vječno trajanje SADAŠNJEG momenta.[...]

Kroz ovaj "Poklon od Boga " - Present (očita igra riječi) – izgleda da je Lauri pošlo za rukom da zaviri u "Zrcalo u kojem se ogledava cijeli svijet " - polje simbola i dinamike.

"Mi smo VI u budućnosti"

Da se vratimo na superluminalnu komunikaciju, ili tzv. "channelling" generalno i na Kasiopejce osobito: činjenica o mogućem slanju informacija u prošlost ne znači nužno da je svaka informacija za koju se tvrdi kako je poslata iz budućnosti i uistinu takva!

Ali, ako uopćeno prihvatimo da je vanzemaljski život moguć, i upotrebimo svo naše znanje i resurse u potrazi za takvim životom , onda moramo uključiti i razumjevanje kako je primanje informacija iz budućnosti podjednako moguće. Iz ove perspektive, nauka bi trebala tražiti i najmanji trag takvih informacija. 

Ali, u kojoj vrsti informativnih kanala tražiti ovakve emisije informacija iz budućnosti? Koja antena pokriva frekvenciju koja nam je potrebna? U koje točno "buduće vrijeme" je usmjeriti? Da li godinu 3000.? Ili 30,000.? Ili 300,001.?  

Moj odgovor je: ništa od toga nije potrebno. Sve što nam je potrebno već imamo, a to su NAŠI UMOVI.  

I zaista, pretpostavljajući da su (ili MOGU BITI) znanje i tehnologija budućnosti mnogo napredniji od našeg, onda je jedino prirodno da će bilo kakva emisija iz budućnosti biti usmjerena direktno u naš um.  

Čak i u našem vremenu postoje tehnike koje djeluju direktno na naš um. (Pogledajte Quantum Future School Timeline Project) Ove tehnike nisu uvijek dobronamjerne; ali ipak postoje. Ali ako je komunikacija sa budućnošću moguća, zašto onda ne primamo ovakve emisije svakodnevno? Ako naši umovi mogu služiti kao primaoci, zašto onda nismo svjesni ovakvih emisija?  

Mislim kako odgovor na ovo pitanje leži u višestrukim realnostima i granajućim univerzumima, i možda je svaka civilizacija, koja je svakodnevno primala poruke iz budućnosti, prestala postojati zato što je komunikacija kroz vrijeme opasna igra. Stvaraju se paradoksi koji uklanjaju paradoksne univerzume iz repozitorija mogućih univerzuma; ukoliko kreirate univerzum sa paradoksima, on uništi samog sebe kompletno ili djelimično. Možda se iz njega ukloni samo inteligencija, jer ona kreira paradoks. Možda smo u biti jako sretni što i dalje egzistiramo, ako možemo primati neke od ovih poruka iz budućnosti.  

Pretpostavimo kako se naša civilizacija razvila do te mjere da svatko može komunicirati sa samim sobom u budućnosti; svatko ima kompjutor sa specijalnim programom ili neku vrst uređaja koji mu to omogućuje. To je postala najnovija moda: svatko komunicira sa sobom u prošlosti, kako bi poslao upozorenje o opasnostima ili nadolazećim poteškoćama, ili o pogrešnim izborima, ili možda kako bi samom sebi otkrio loto brojeve ili pobjedničke konje. Međutim, ono što jedan vidi kao „loš izbor" ili „poteškoću" za drugog je „dobar događaj", odnosno „korist"!  

Dakle, sljedeće što bi se desilo bili bi "hakeri" koji počinju provaljivati u sisteme i šalju pogrešne komunikacije u prošlost, sa svrhom namjernog izazvanja loših izbora i teškoća kod ljudi, a koje će njima osobno donijeti korist. 

Nadalje, netko bi primjetio da se šalju ove pogrešne informacije i otišao još dalje u prošlost kako bi upozorio sebe da će krive informacije biti poslane od strane uljeza, i na koji način ih prepoznati.

Onda bi haker to uvidjeo, i otišao još dalje u prošlost dati lažnu informaciju o tome kako će netko poslati pogrešnu informaciju (koja je u stvari istinita) da će kriva informacija (koja je stvarno bila pogrešna) biti poslana i na taj način potpuno sve preokrenuti.  

Ovaj proces mogao bi se ponavljati beskrajno sa stalnim i ponavljanim emisijama u prošlost, jedna kontradiktornija od druge, jedna poništavajući drugu, i krajnji rezultat bit će kao da komunikacije sa prošlosti nije nikada ni bilo!  

Postoji, također, vrlo interesantna mogućnost da je baš taj scenario upravo ono što se događa u našem svijetu.  

Također je moguće, da kad god civilizacija dođe do točke u kojoj može manipulirati prošlošću i tako mjenjati sadašnjost, ona vjerovatno uništi samu sebe, kao i svoju „granu" univerzuma, ukoliko ne postoji neki kataklizmički dogadjaj kao „kontrolni mehanizam" redukcije tehnoloških mogućnosti na nulu, smanjujući potencijal univerzalnog kaosa.

Na ovaj način, kataklizmički događaji mogli bi biti neka vrst preventivnog udara protiv takvih manipulacija, i mogli bi, zapravo, biti rezultatom inžinjerske akcije od strane dobronamjernih nas u budućnosti, koji vide opasnosti u komunikaciji sa sobom u prošlosti!  

Dakle postoji sljedeća mogućnost: ukoliko postoji komunikacija iz budućnosti, ona u stvari MOŽE biti primana od svakog od nas kao stalni baraž laži pomješanih sa istinom.

Tako problem postaje mnogo ozbiljniji od običnog „uštimavanja frekvencije" na što uži signal, jer je jasno kako hakeri mogu imitirati signal i da su postali JAKO mudri u dostavljanju laži, maskiranih u „tople i ugodne" istine; ovaj problem postavlja potrebu da se ni u što ne vjeruje, i da se PONAŠA kao da je SVE dezinformacija, prikupljajući podatke sa svih strana, i tek onda odrediti NAJINFORMIRANIJI mogući izbor, uz stalnu svijest o tome kako i on može biti greška! 

Ono što je važno jest sljedeće: mi ne možemo spriječiti hakere u hakiranju. Ali možemo uložiti sav trud u sprječavanje istih da upadaju u NAŠ sistem, tako što ćemo podići barijere sačinjene od znanja i svjesnosti. Hakeri uvjek traže „najlakši upad" (osim onih koji zbilja VOLE izazov), i obično će se povući čim poduzmete mjere da učinite svoj sistem što sigurnijim. 

Kako napraviti vaš kompjutor (ili sebe) imunim na hakere? 

Ne postoji 100% sigurnost, ali ako su sve preventivne mjere poduzete, i ako stalno motrimo na znake hakiranja – prekidi u sistemu, gubitak  „memorije," ili energije, oštećeni dokumenti, stvari koje se ne „uklapaju", koje su „van konteksta" – tada možemo smanjiti mogućnost hakiranja. Ali ovo možemo učiniti samo kada smo SVJESNI postojanja hakera; ukoliko ZNAMO da će pokušati upasti u naš sistem, pod maskom "normalne" datoteke, ili čak operativnog sistema ili programa koji nudi "organiziranje" ka boljoj efikasnosti i funkcionalnosti, a istovremeno troši masivne količine energije i naše resurse - RAM i hard drive-a. 

I naravno, postoje i virusi. Kad god ubacimo floppy disk ili CD u naš kompjutor, riskiramo infekciju od strane virusa koja može, polako ili naglo, izobličiti ili uništiti SVE informacije na našem kompjutoru, spriječiti BILO KOJU perifernu funkciju, i čak „pobrisati" sa hard diska sve dokumente i zamjeniti ih sa beskrajnim repeticijama viralnih besmislica.  

Ljudska analogija ovom primjeru bile bi sve religije i „vjerski" sistemi koji su „programirani" u našu kulturu, naše vlastite živote, kroz beskrajne „Prorok/Bog" programe, nadomještajući, malo pomalo, naše vlastito razmišljanje sa „dogmama i doktrinama vjere".  

Dosta kompjutorskih analogija. Mislim kako čitatelj može zamisliti ogroman broj varijacija na temu i shvatiti koliko smo ranjivi prema "dezinformacijama" prerušenim u istinu, bilo iz prošlosti, budućnosti ili sadašnjosti.

  Nastavak